Ponedjeljak. Zagreb, sedam sati ujutro, -3 stupnja Celzijeva, poledica na cestama diljem Hrvatske, oprez kamo god kretali- prve su informacije koje sam ulovio sa radija. Obično sam ja bio taj koji je prenosio takve, mnogima itekako bitne informacije. Iz toplog kreveta se čini potpuno nevažnim kakvo je vani vrijeme, koliko je stupnjeva po kojoj god ljestvici, pada li kiša ili sjekire, zapravo čemu toliko vremena i prostora troše na, meni u tom trenutku , nebitne sitnice umjesto da zasviraju nešto žestoko. Lijeni pogled kroz prozor, formiranje liste susjeda tko je otišao na posao a tko nije, pogled prema obroncima Medvednice- super, ima snijega, supruga zbunjeno proviruje ispod pokrivača s upitnikom iznad glave- što ti bi da se ustaneš tako rano, budi tiho, klinci su na praznicima, osjeća se da je grijanje pojačano, jutros će mnogi biti izštipanih obraza.

Na brzinu, no precizno i po uvježbanom redoslijedu, oblačim komplet odjeće i obuće za suhe zimske uvjete. Točno, imam i komplet za mokro zimsko druženje s prirodom. Jedno ne isključuje drugo, no neki dodaci su itekako bitni po mokrom vremenu, no da ne dužim, veselo sam se spustio po stepenicama do parkirališta i stao ispred Caddy-a, mog druga i pratioca. Okrenut prtljažnim prostorom prema sjeveru, opran i preliven vrućim voskom još prošli tjedan, lagano zamusan oko kotača od sinoćnjeg prolaska kroz blatnu lokvicu, zaleđenih stakala, onako ne jako ali dovoljno za lagano struganje mekanom gumom, kao da me zvao- „hoćemo li?“, velik u svoj veličini, jak u svojoj pouzdanosti, pravi suradnik, ako se neživom stroju mogu barem na trenutak dati obilježja živog, onako malo namrgođen i nasmiješen u istom pogledu, čeka.

Ulazim, provjeravam da li su svi elektro potrošači isključeni, kontakt, grijači goriva, , palim makinu, grijači stakala, klimatizacijski sustav, kratka svjetla, radio, zvučnik mobitela, ručna, izlazim, čistim stakla, ulazim, pojas, krećem. Tek sada primjećujem da se ralica trudila no očigledno temperatura asfalta je puno niža od one kad mješavina pijeska i soli rastapa led, cesta je skliska, Caddy se neda iznenaditi, moj nezgrapni pokret i stisak papučice gasa kontrolira i ne dozvoljava frajersko „žlajfanje na mjestu“, polako ali sigurno krećem. Moram probati kako rade kočnice. Provjeravam, nitko na vidiku ispred i iza, ubrzanje, naglo kočenje- ništa dramatično, stao kao i svaki put kada su bili drugačiji uvjeti. Bez trzaja, zanošenja, normalno. Mobitel zvoni, gdje si, pita frend, idemo na Sljeme, sa sjeverne strane je otvorena cesta do gore, nađemo se, OK, čekamo te, bok.

Zimske gume, pogon na prednju osovinu, pamet u glavu i , ako je moguće pokupiti još neke izletnike da moj Caddy dobije na kilaži, evo nas gore ko po špagici...

O tome tko je i kako uljepšao svoj dan na izletu taj dan, drugom prilikom.

Samo da se zna da sam došao 25 minuta prije, nas petero smo već naručili i kobase, kad je ekipa zajapureno došla i psujići zimsku službu počela na dugačko i široko objašnjavati zanošenja, proklizavanja i pomalo strah od vožnje nazad u skupocjenom...nije fer, dobar je to auto, ima nešto i u respektu prema cesti i mogućnostima vozila... hehe, lako meni, Caddy i jas eznamo odlično, pa je nama lako...